Prizemljem pansiona Maestro proteže se restoran za usluživanje potreba gostiju. Svojim izvorno slavonskim stilom, gotovo hipnotizirajući plijeni pažnju i interes svakoga koji kroči u tajnoviti svijet stoljetnih predmeta.

Upotrijebivši davno ispisanu rečenicu kako bi barem djelomično opravdala svoju svrhu, atmosferu restauranta tada ćemo doživjeti na jedino ispravan način, poput kakvoga starog pripovjedača koji nam priča bajku.

Preslica u toj priči nije preslica, ona je predmet u titrajućem, petrolejkom obasjanom kutu sobe; uz blatom nabacan zid i mjestimično napuklim površinama bijeloga kreča koji ga je prekrivao.

Nad njom pognuta starica sa maramom na glavi, dok svojim koščatim ali žilavim rukama drži vreteno dok se umorno ljulja na klimavoj stolici.

Stupovi koji drže krovište nad šankom tada nisu samo stupovi. Oni su čvrste grede naslonjene na zaprežna kola u blatnome glibu, negdje duboko u šumi.

Po njima slavonske snažne ruke iscrpljeno dižu sjekirom srušena stabla. Tren lijevu, potom desnu stranu, dok ga uz tresak, pobjedonosno, ne prevale na kola.

I tako dok koračamo lokalom i slušamo šapate predmeta uredno složenih u prostoru, znalci će posegnuti za fotoaparatima i video kamerama te zabilježiti svjedočanstvo jedne povijesti i kulture.